Post by Maya on Feb 20, 2016 20:43:41 GMT
Eto, ova tema me i potaknula na počinjanje ovog foruma. Naime, imali smo dvije vesele, malo razmažene i jako privržene cure, ali na žalost Siva je dobila tumore, išli smo na operaciju čim smo ih otkrili. Naša štakorica na žalost nije podnijela anesteziju i iako su se veterinari jako trudili samo je propadala i na kraju uginula.
Bijela, naša druga štakorica bila je s njom cijelo vrijeme u bolnici, grijala je i pazila.
Nakon toga šok, po prvi put je sama. Bila je jako uplašena.
Kada smo došli kući prvo je po sobi tražila Sivu i kada je konačno vidjela da je nema nastupila je depresija. Kao malu krpicu smo je izvadili iz kaveza. Odbijala je hranu (čak i čokoladu za koju bi prije i brkove dala). Lickala je malo vode s prsta tako da smo joj davali malo vode, malo jogurta, oraha i svih mogućih poslastica da bi nešto pojela.
Dan poslije samo se vukla po kavezu, nije se odazivala na ime i ostajale je cijelo vrijeme na najdonjoj etaži. Mora se popeti da izađe iz kaveza i uvijek su bile kraj vrata i čekale puštanje.
Brzo smo odlučili da treba društvo, jer mi nismo dovoljni. Nazvali smo prijatelje koji uzgajaju štakore, hvala im na savjetima i preko oglasnika pronašli leglo. Nakon 24 sata od gubitka Sive došle su malene i ovdje počinje naša priča i što i kako.
Prvi dan
Stigli smo kući (predvečer), Bijela je i dalje žalosna ali pomalo jede. Uplašeno njuška zrak, gleda transporter ali samo na par sekundi prilazi. Sve se odvija na radnom stolu gdje su i inače znale boraviti dok suprug radi. (da, naše cure su preuzele sav naš prostor, kavez je bio samo za spavanje i wc).
Navečer smo stavili malene pored kaveza od Bijele. Ignorira ih i spava u svojoj kućici. Sama je jela i pila vodu u kavezu. Malo znatiželje je očito bilo dobro.
Drugi dan
Znatiželjno njuška iz svog kaveza prema malenima. Čim male provire pobjegne. Otvorila sam kavez ali boji se izaći i proći pored cura. Zaobilazi ih u luku od jednog metra. Od svega ogladni i glocka hranu, pije vodu i nema više onaj tužni pogled.
Poslije podnevnog odmora odlučili smo zamijeniti im mjesta da poprime mirise jedne od drugih. Curke trče po velikom kavezu, veru se, glodaju hranu i jako buče. Bijela nije oduševljena i kad ih skuži pokušava u kavez. Izvadili smo malene i stavili kavez na radni stol koji je iza ogradice (morali smo ih ograničiti zbog kablova).
Male bebe su obavile veliku nuždu na mjestu gdje Bijela spava. Dok sam čistila Bijela se napuhala za dva broja. Nije bila nimalo sretna. U rukama prema kavezu od malih odmah se napuhala i pufkala tako da smo odmah je i odmaknuli. Nakon toga slijedi pomahnitali pregled sobe, šnjofkanje svakog kuta.
Dobra vijest, depresiju je zamijenila ljutnjom. Sada slijedi dugo upoznavanje i privikavanje. Male curke se uopće ne boje, što baš i nije dobro ako ih pokuša napasti. Moramo jako biti oprezni.
Bijela, naša druga štakorica bila je s njom cijelo vrijeme u bolnici, grijala je i pazila.
Nakon toga šok, po prvi put je sama. Bila je jako uplašena.
Kada smo došli kući prvo je po sobi tražila Sivu i kada je konačno vidjela da je nema nastupila je depresija. Kao malu krpicu smo je izvadili iz kaveza. Odbijala je hranu (čak i čokoladu za koju bi prije i brkove dala). Lickala je malo vode s prsta tako da smo joj davali malo vode, malo jogurta, oraha i svih mogućih poslastica da bi nešto pojela.
Dan poslije samo se vukla po kavezu, nije se odazivala na ime i ostajale je cijelo vrijeme na najdonjoj etaži. Mora se popeti da izađe iz kaveza i uvijek su bile kraj vrata i čekale puštanje.
Brzo smo odlučili da treba društvo, jer mi nismo dovoljni. Nazvali smo prijatelje koji uzgajaju štakore, hvala im na savjetima i preko oglasnika pronašli leglo. Nakon 24 sata od gubitka Sive došle su malene i ovdje počinje naša priča i što i kako.
Prvi dan
Stigli smo kući (predvečer), Bijela je i dalje žalosna ali pomalo jede. Uplašeno njuška zrak, gleda transporter ali samo na par sekundi prilazi. Sve se odvija na radnom stolu gdje su i inače znale boraviti dok suprug radi. (da, naše cure su preuzele sav naš prostor, kavez je bio samo za spavanje i wc).
Navečer smo stavili malene pored kaveza od Bijele. Ignorira ih i spava u svojoj kućici. Sama je jela i pila vodu u kavezu. Malo znatiželje je očito bilo dobro.
Drugi dan
Znatiželjno njuška iz svog kaveza prema malenima. Čim male provire pobjegne. Otvorila sam kavez ali boji se izaći i proći pored cura. Zaobilazi ih u luku od jednog metra. Od svega ogladni i glocka hranu, pije vodu i nema više onaj tužni pogled.
Poslije podnevnog odmora odlučili smo zamijeniti im mjesta da poprime mirise jedne od drugih. Curke trče po velikom kavezu, veru se, glodaju hranu i jako buče. Bijela nije oduševljena i kad ih skuži pokušava u kavez. Izvadili smo malene i stavili kavez na radni stol koji je iza ogradice (morali smo ih ograničiti zbog kablova).
Male bebe su obavile veliku nuždu na mjestu gdje Bijela spava. Dok sam čistila Bijela se napuhala za dva broja. Nije bila nimalo sretna. U rukama prema kavezu od malih odmah se napuhala i pufkala tako da smo odmah je i odmaknuli. Nakon toga slijedi pomahnitali pregled sobe, šnjofkanje svakog kuta.
Dobra vijest, depresiju je zamijenila ljutnjom. Sada slijedi dugo upoznavanje i privikavanje. Male curke se uopće ne boje, što baš i nije dobro ako ih pokuša napasti. Moramo jako biti oprezni.
